Nasljedstvo Muhammeda

Pitanje nasljedstva nakon smrti islamskog poslanika Muhammeda je centralno pitanje u raskolima koji su ranu muslimansku zajednicu u prvom stoljeću islamske historije podijelili na brojne kultove i ogranke. Dvije najistaknutije grane koje su proizašle iz ovih podjela su sunitski i šiitski ogranci islama. Pripadnici sunitskog islama smatraju da je Ebu-Bekr s pravom naslijedio Muhammeda kroz proces izbora. Nasuprot tome, pripadnici šiitskog islama smatraju da je Alija ibn Ebu-Talib bio onaj koji je trebao nasljediti Muhammeda.

Ova dva različita pogleda na vjersko, političko i vojno vođstvo u ranoj islamskoj zajednici proizlaze iz različitih tumačenja rane islamske historije i hadisa. Sunitski muslimani smatraju da Muhammed nije jasno imenovao nasljednika, ostavljajući izbor vodstva muslimanskoj zajednici. Oni priznaju legitimitet vladavine Ebu-Bekra, koji je izabran na Sakifi, kao i vladavine njegovih nasljednika, zajedno poznatih kao pravedne halife.

S druge strane, dvanaestinci šiitskog islama vjeruju da je Muhammed izravno odredio Aliju za svog nasljednika, posebno tokom događaja Gadir-Huma, nakon objave ajeta 5:67 u Kur'anu. Prema doktrini šiita, vladari koji su uslijedili nakon Muhammeda smatraju se nelegitimnim, a Alija i njegova loza od jedanaest Bogom postavljenih dvanaest imama su zakoniti nasljednici. Posljednji od ovih imama, Mehdi, ušao je u skrivanje 260. godine po Hidžri (874.) zbog prijetnji.^[1] Očekivani povratak Mehdija ima veliki značaj za većinu muslimana, iako različite sekte imaju različite perspektive o ovom pitanju.^[2]

^ Momen (1985, str. 161)
^ Momen (1985, str. 168)

[1] Momen (1985, str. 161)

[Momen-1985k-2] Momen (1985, str. 168)

[1]

[2]